Moja ulica, Baštijanova

Već 40-ak godina stanujem u Baštijanovoj ulici. Ničim se ona posebno ne odlikuje. Duga, ravna, nekoliko kafića, montažni dućan mješovite robe, jedna pekara (proizvodnja kruha i peciva) i jedna pekarnica (prodavaonica), ljekarna, prodavaonica autodijelova i motocikala te diskont pića. Prometna je i bučna, auti jure po njoj brzinom većom od dopuštene, pogotovo noću, kad cesta postaje pista, pa se od škripe kočnica osobito ljeti uz otvoren prozor loše spava. Policajaca, naravno, ni za lijek. Tek što zaspim, probudi me naglo kočenje, a ni sudari u mojoj ulici nisu rijetkost. Starosjedioci (sve malobrojniji) pamte mnogo mirnije dane, kućica s vrtovima još, hvala Bogu, ima, no sve više gube bitku s „interpolacijama“ (neukusnim zgradurinama, izvan svih gabarita, jer su se toga posla i prihvatili neki novi „poduzetnici“, pa upropastiše sve što se upropastiti dalo; na sladoledno roza i ljubičaste fasade neću trošiti riječi).

Matko Baštijan bio je svećenik, preporoditelj, političar i književnik

No i samo je ime moje ulice problematično. Jer na jednom je kraju pisalo da se zove Natka Baštijana, na drugom Matka, a akademik Petar Strčić ustvrdio je da ni jedno od toga ne odgovara činjenicama, jer da se čovjek zvao Mate Bastian. I sad se ti tu snađi! Razni izvori (neuredno, kako to već kod nas ide) navode ga ipak najčešće pod prezimenom Baštijan. I ime mu je najčešće Matko, ne Mate, za što se zalagao akademik Strčić, a Natka ne spominje ni jedan izvor. Konačno, kad bih i htjela ispraviti krivu Drinu i udovoljiti Strčićevim argumentima, ne bih željela svoje dokumente prepravljati (osim što je gnjavaža, to i košta), pa će u njima ostati onako kako piše i dosad, Baštijanova. Dakako, nije to ni izdaleka jedina šlampavost u imenima zagrebačkih ulica i trgova. Smucala sam se po njima i televizijskom kamerom, pa to dobro znam. U istočnom dijelu grada, na Peščenici, Zvonimirovu ulicu presijeca Kušlanova. U njoj je stanovala obitelj mojega muža, pa sam u tu ulicu često dolazila. I ona pati od nedosljednosti. Namjerno sam napisala samo Kušlanova, jer se u njoj hrvatski političar po kojem je dobila ime pojavljuje kao Dragojlo (tako je najčešće; 1817–1867), pa kao Dragoljub, a škola u njoj zove se Dragutina Kušlana. U pisanim izvorima pojavljuje se još i Karlo. Karlo i Dragutin doista slave imendan istoga dana (4. studenog), no svakom čovjeku treba ostaviti njegovo ime, jer zašto bi npr. Karl Marx ili Karlo Metikoš bili Drageci, premda im je imendan istoga dana?! Sličan primjer prekrštavanja nalazim i nešto bliže sebi, na Trešnjevci, no tiče se prezimena. Ta ulica ni s tobožnjim ispravkom nema sreće. Ime je dobila po Matiji Valjavcu (1831–1897), slovenskom pjesniku i hrvatskom jezikoslovcu, prevoditelju, pripovjedaču i folkloristu, no oni koji nadijevaju imena ulicama i trgovima očito za njega ne znaju, jer je najprije figurirao kao Matija Valjevac, a danas (na novoj ploči, tobože ispravljeno) kao Matija Valjavac. Nigdje ne piše onako kako se čovjek doista i zvao: Matija Valjavec!

Matko Baštijan bijaše svećenik, preporoditelj, političar i književnik, no osim s njegovim imenom i prezimenom, prijepor je i s datumom rođenja. Negdje mu piše 5. rujna 1828, no kako je imao brata blizanca Ivana, a ovomu piše da je rođen 3. rujna te godine, sad ti znaj kada se koji brat rodio! Vidi se da su podaci u leksikonima i enciklopedijama neuredni, pa se čovjek nema za što uhvatiti. Mate/Matko umro je u Trstu 25. listopada 1885. Gimnaziju je pohađao u Rijeci i Zagrebu, a bogosloviju u Gorici i Trstu. Službovao je kao kapelan u Umagu, a od 1856. do smrti živio je i radio u Trstu kao vjeroučitelj.

Na političkom i prosvjetnom planu, kao preporoditelj, surađivao je s još jednim velikim Istraninom, biskupom Jurjem Dobrilom, s kojim je pokrenuo list Naša sloga. U njemu je objavljivao domoljubne i refleksivne pjesme, ali i šaljive popularne tekstove o Franini i Jurini, koje je ilustrirao njegov brat blizanac Ivan. I Dobrilina je ulica tu u blizini, okomita je na Baštijanovu, pa i njome često prolazim, pogotovo kad što nosim u radionicu za manje krojačke popravke, jer tu vrijedna susjeda Branka još uvijek preokreće izlizane ovratnike i manšete na muškim košuljama, čemu se moje znanice iz elitnih zagrebačkih četvrti čude, jer su ondje lokali za takve sitne krojačke popravke već postali rijetkost.

Ipak, najljepši dio moje ulice jest onaj kad najgora prometna gužva popusti, tj. kad se auti razmaknu ili prema Jarunu ili prema Črnomercu. Tada moja ulica nakon križanja s onom Dragutina Golika postaje mirna i slijepa. Tim dijelom najviše volim hodati. Do okretišta i početne stanice autobusne linije 118 vode s obiju strana ulice drvoredi platana, u koje se kao svojom krošnjom šire sokaci Voltina naselja, a na samom kraju ulice uzdiže se obala potoka Kustošaka. Autobusna linija 118 vozi do Mažuranićeva trga i to je vrlo brza veza sa središtem grada. Kad i ne idem na autobus, volim koračati upravo tim dijelom svoje ulice jer je sušta suprotnost svojem gornjem toku. A kako ni s jedne šetnje ne dolazim kući praznih ruku, jedna veća prodavaonica Konzuma i dva kioska (jedan s novinama, drugi s pekarskim proizvodima) česte su mi mete u spajanju ugodnoga s korisnim. Kad izađem iz svoje kuće, zastanem na obližnjem mostiću preko potoka Črnomerca, jer se tu zna naći divljih pataka, čak i čaplji i kornjača (usred grada), no to su rijetki petki. Potok zna i potpuno presušiti, a jednom je, naprotiv, zaprijetio prelijevanjem preko nasipa, što bi ga dovelo i u naše stubište. Srećom, zaustavio se prije ruba nasipa, pa ga i dalje gledam sa simpatijama, a ne kao zlokobnu prijetnju. Volim kuću u kojoj stanujem. Svuda pođi, ali kući dođi! Dosad sam se vraćala.